MOĆ PRAZNOG HODA
Što se događa u mozgu kad ne radimo ništa?
Iako se prazni hod doživljava kao pasivnost, mozak u tim trenucima nije neaktivan. Naprotiv, tada se aktivira tzv. mreža moždanih regija koja se uključuje kada nismo fokusirani na vanjski zadatak.
U tom stanju um spontano obrađuje iskustva, povezuje informacije, vraća se na emocije i zamišlja buduće scenarije. To je prostor u kojem nastaje smisao.
Emocionalna dimenzija tišine
Kada prestanemo stalno nešto raditi, ostajemo sami sa sobom. Za neke to može biti neugodno. Tišina otvara prostor za misli i osjećaje koje inače možda potiskujemo.
No upravo se tada događa emocionalna regulacija. Umjesto da stalno bježimo od nelagode, učimo je tolerirati. To gradi unutarnju stabilnost i otpornost. Prazan hod uči nas da ne moramo odmah reagirati na svaku misao i svaki osjećaj. Ponekad je dovoljno da ih primijetimo.
Dakako, kada se prazan hod pretvori u kronično izbjegavanje obaveza, donošenja odluka ili suočavanja s problemima, tada gubi svoju regenerativnu funkciju. Razlika je suptilna, ali ju je važno uočiti.
Kako praznom hodu dati mjesto u svakodnevici?
Uvođenje praznog hoda ne zahtijeva velike promjene niti upute od nekoliko koraka. Dovoljno je početi primjećivati gdje se automatski “popunjava” svaka praznina. Nekoliko minuta bez ekrana između obaveza. Šetnja bez sadržaja u ušima. Jutarnja kava bez planiranja dana. Samo sjedenje.
U početku će možda biti neugodno, ali to je sasvim normalno. Navikli smo um držati stalno zaposlenim. No s vremenom se tolerancija na tišinu povećava, a potreba za neprekidnom stimulacijom smanjuje.
Možda pravo pitanje nije treba li nam više praznog hoda, nego imamo li hrabrosti ostaviti prostor u kojem se ništa ne mora dogoditi. U svijetu koji nas stalno gura prema ciljevima, rezultatima i usporedbama, to nas vraća našem unutarnjem svijetu.
U tom smislu, prazni hod nije luksuz. On je nužnost i možda najtiši, ali najvažniji oblik brige o sebi.
Pripremila: Ivana Matas
Primjedbe
Objavi komentar