ŠTO VAŠ HOD GOVORI O VAMA?
Znanstvena potvrda stare mudrosti
Jedno od prvih istraživanja na ovu temu objavio je njemački psiholog Werner Wolff još davne 1935. godine. Wolff je potajno snimao sudionike dok su obavljali jednostavan zadatak, a zatim im je prikazao snimke skrivajući im glave. Unatoč tome što su vidjeli samo pokrete tijela, sudionici su s iznenađujućom dosljednošću donosili vrlo slične zaključke o osobnostima drugih. Primjerice, za jednog su sudionika neovisno jedni o drugima rekli da je "umišljen bez pokrića" i da "očajnički želi privući pažnju".
Moderna istraživanja otišla su korak dalje. Korištenjem digitalne tehnologije, znanstvenici danas mogu pretvoriti nečiji hod u prikaz svjetlećih točaka koje predstavljaju ključne zglobove. Time se uklanjaju svi vizualni tragovi poput odjeće ili izgleda i ostaje samo čisti pokret. Takve su studije otkrile da ugrubo postoje dva glavna stila hodanja: mlađi i stariji. Mlađi stil karakterizira brži ritam, više poskakivanja, veći zamah ruku i ljuljanje kukova, dok je stariji krući, sporiji i često nagnut prema naprijed. Zanimljivo je da stil hoda ne mora odgovarati stvarnoj dobi osobe - mladi ljudi mogu imati "stari" hod i obrnuto. Promatrači su osobe s mlađim stilom hoda redovito ocjenjivali sretnijima i moćnijima.
Rječnik govora tijela: Od sreće do tjeskobe
Stručnjaci su uspjeli povezati specifične načine hodanja s određenim emocionalnim stanjima, stvarajući svojevrsni rječnik govora tijela u pokretu.
Sreću odaje hod s primjetnim poskakivanjem, uspravno držanje i snažniji zamasi rukama. S druge strane, tuga i depresija manifestiraju se kroz pognuto držanje, pogled usmjeren prema tlu, sporije kretanje i smanjen zamah ruku. Jedna je studija čak pokazala da su sudionici koji su hodali pognuto zapamtili više negativnih riječi s popisa nego oni koji su hodali uspravno.
Ljutnja se često prepoznaje po bržem tempu i pretjeranim, oštrim zamasima ruku, dok se tjeskoba može očitovati u sporijem hodu i povlačenju nogu, kao da osobi nedostaje energije i entuzijazma. Opušteni šetači koji koračaju bez žurbe, uzdignute glave, obično odaju dojam samopouzdanja i zadovoljstva.
Može li promjena hoda promijeniti raspoloženje?
Postavlja se logično pitanje: ako naše raspoloženje utječe na hod, može li vrijediti i obrnuto? Odgovor je, čini se, potvrdan. Istraživanja su pokazala da svjesno usvajanje "sretnog" stila hodanja - s uspravnim držanjem, zabačenim ramenima i slobodnim zamahom ruku - može poboljšati raspoloženje i smanjiti negativne osjećaje. Sudionici koji su hodali na ovaj način pokazali su se otpornijima na stres u usporedbi s onima koji su hodali pognuto.
Neki stručnjaci čak sugeriraju da je moguće naučiti hodati na način koji odašilje poruku neranjivosti - brže, dužim koracima i odvažnijim pokretima. Ipak, upozoravaju da ne treba pretjerivati. Previše truda da se ostavi određeni dojam može djelovati usiljeno i zapravo otkriti unutarnju nesigurnost, baš poput onog "umišljenog" sudionika iz Wolffovog eksperimenta s početka priče.
Pripremila: Ivana Matas
Primjedbe
Objavi komentar