KAKO NAS PRETJERANO UGAĐANJE UDALJAVA OD SEBE?

Kako nas pretjerano ugađanje udaljava od sebe?

 

 

Postoje ljudi koji su uvijek “divni za suradnju”. Ljubazni, točni, nenametljivi. Ne stvaraju probleme, ne traže previše, ne ulaze u sukobe. Gotovo nevidljivo pristaju na sve. Oni su ti koji će preuzeti dodatni zadatak, iako im dan već puca po šavovima. Koji će odgoditi vlastitu bolnicu zbog tuđe selidbe. Koji će slušati, razumjeti, ponuditi rješenje i kada su iscrpljeni. Njihove osobne granice nisu nešto što su naučili, nego nešto što su zaboravili.

 

 

 

Prekomjerno ugađanje ne proizlazi iz altruizma, već iz tihe nesigurnosti

 

U društvu koje cijeni fleksibilnost, multitasking i emocionalnu pristupačnost, prekomjerno ugađanje često izgleda kao vrlina. Nagrađuje se tapšanjem po ramenu i rečenicama poput “Uvijek se mogu osloniti na tebe.” No ono što izvana izgleda kao pouzdanost, iznutra nerijetko izgleda kao potrošenost.

 

Prekomjerno ugađanje ne proizlazi iz altruizma, već iz tihe nesigurnosti. Straha da će netko otići ako ne budemo laki. Da nismo dovoljno vrijedni ako nismo stalno dostupni. To nije odnos, to je razmjena u kojoj jedna strana neprestano popušta, sve dok se više ne sjeća što zapravo misli, želi ili osjeća.

 

 

 

 

Lakše je poštovani tuđe granice nego vlastite

 

Postoje i razdoblja u kojima takvi obrasci eskaliraju – najčešće u trenucima niskog samopouzdanja, kada je lakše pospremiti tuđu sobu nego se suočiti s vlastitim neredima. Jer, nekako, tuđi problemi djeluju kao sigurniji prostor za djelovanje. Tuđe granice lakše je poštovati nego vlastite.

 

No svaka prekomjerna prilagodba nosi svoju cijenu. I najčešće se plaća tiho: kroz kronični umor, emocionalnu odvojenost, ili osjećaj da život više nije zajednički projekt tijela i volje, već niz obaveza koje je netko drugi rasporedio.

 

 

 

Kako izaći iz obrasca ugađanja?

 

Rješenje ne leži u potpunoj zatvorenosti, već u povratku mjere. Prije nego se na nešto pristane, pitati se: Je li ovo u skladu s mojim mogućnostima, ili popuštam iz navike?

Granice se ne moraju postavljati konfliktno. Dovoljno je reći: “Trenutno to ne mogu.” Ili: “Trebam malo vremena.” Čak i ako zbog toga malo pocrvenite i osjećate nelagodu. Vjerujte, što više puta se “zauzmete za sebe”, to će vam brže to postati dio rutine.

Oporavak od pretjerane dostupnosti počinje kad više ne tražimo izgovore da bismo sebe smjeli zaštititi. Ne treba vam opravdanje zašto sebe stavljate na prvo mjesto. Ne moramo biti sve svima. Nije znak slabosti reći “ne”, već znak da prepoznajemo koliko vrijedi i naše “da”. A vrijednost toga ne određuje nitko drugi osim nas samih.

 

 

 

 

Pripremila: Ivana Matas