KAKO PODRŽATI DIJETE TIJEKOM ŠKOLSKE GODINE?
Kako roditelji mogu potaknuti djetetovu samostalnost u učenju i izvršavanju obaveza?
Jedna od najčešćih grešaka roditelja je da očekuju da će dijete promijeniti svoje ponašanje i postati samostalnije samo zato što to netko traži od njih. Važno je biti svjestan da dijete koje nije samostalno u učenju i izvršavanju obaveza. To neće postati preko noći. Samostalnost je vještina koja uključuje korištenje različitih znanja, ali i emocionalni kapacitet. Za oboje treba vrijeme. I podrška.
Za početak, treba krenuti od zadataka i odgovornosti koji su jednostavni i jasni. Važno je pritom prvo vidjeti kakvu strategiju dijete koristi kako bi zapamtilo da treba nešto odraditi, a onda i strategiju kako kreće u odrađivanje zadataka, s kakvom pažnjom ih radi, kako se nosi s poteškoćama, i kako privodi zadatke kraju. Neko dijete trebat će pomoć oko toga kako uopće zapamtiti školsku zadaću, neko će trebati više podrške oko započinjanja zadatka, a neko oko njegova dovršavanja. Roditelji mogu pomoći djetetu da pronađe strategije koje će mu pomoći da bude što samostalnije u svim tim koracima, ali i uočiti oko čega djetetu treba više aktivne podrške.
Kako podržati dijete u stvaranju i održavanju prijateljstava?
Potaknite dijete da pozove prijatelje kući, uključite ga u izvannastavne aktivnosti koje ga zanimaju i u kojima ima priliku osjetiti se uspješno. Također, razgovarajte s njim o tome kako komunicirati s drugima, kako rješavati sukobe i postavljati granice. Naravno, velik utjecaj ima i to koliko su roditelji društveni i kako oni komuniciraju i grade odnose, unutar, ali i izvan obitelji.
No, najvažnije od svega je stvarati okruženje gdje se dijete osjeća sigurno da bude ono što jest. I ako mu treba više vremena da uspostavi kontakt, da se otvori prema drugima, da uspješno izrazi sebe i svoje potrebe, onda je važno to razumjeti i dati mu to vrijeme i osjećaj sigurnosti unutar obitelji. Dijete koje se osjeća dobro i podržano će malo po malo pronaći svoje načine kako izgrađivati odnose s vršnjacima.
Kako majke mogu prepoznati da je njihovo dijete usamljeno ili da se teško uklapa u razred?
Znakovi mogu uključivati povlačenje, izostanak poziva na druženja, negativni govor o školi, tugu ili pasivnost. Majke često “osjete” promjenu, da nešto nije u redu, ali je važno ne donositi zaključke bez razgovora.
Budite strpljivi i redovito postavljajte otvorena pitanja: “S kim se najčešće družiš u školi?”, “Kakve igre igrate na odmoru?”.
Ponekad dijete neće biti spremno odgovarati odmah kada ga pitamo, ali dobro je hvatati trenutke spremnosti da se otvori i podijeli – npr. tijekom vožnje u autu ili kroz čitanje priče prije spavanja. A ako sumnje traju i dijete krene aktivnije pokazivati znakove tjeskobe i tuge, svakako je dobro porazgovarati s učiteljima te prema potrebi potražiti pomoć stručnjaka.
Kako pronaći balans između podrške i pritiska na dijete?
Djeca su prirodno najznatiželjnija bića na planeti. U poticajnim okolnostima, gdje nema drugih distrakcija poput ekrana, gdje im se znanja donose na uzbudljiv i zanimljiv način, djeca žele učiti, saznavati nove stvari i razvijati svoje vještine. Stvaranje pritiska zapravo je kontraproduktivno za dječju znatiželju.
S druge strane, djeca se susreću s raznim izazovima u suvremenom školstvu i generalno životu. I često im je potreban poticaj da se uhvate u koštac s onim što doživljavaju dosadnim, teškim, frustrirajućim… Zadatak roditelja je razumjeti što se događa s djetetom, stvarati odnos povjerenja i empatije, i vjerovati u potencijale djeteta – i s tog mjesta ga poticati i podržavati u nošenju s frustracijama koje se mogu javiti. Ako pritisak ide iz tjeskobe roditelja, tu nastaju problemi, jer takav pritisak dugoročno kod djeteta stvara anksioznost i/ili otpor. I to je iznimno kompleksan zadatak roditelja, koji stalno i iznova trebaju raščišćavati vlastitu motivaciju i unutarnji stav, kako bi na pravi način, s pravim namjerama, mogli podržali svoje dijete.
Zaključak
U međuvremenu, ono što može biti „brza pomoć“ je podsjećanje da naša tjeskoba kao roditelja nije uvijek vezana uz dijete, nego je puno češće odraz vlastitih iskustava iz prošlosti. Također može pomoći i razgovor s drugim roditeljima, pogotovo onima koji su opušteniji, kako bismo osjetili da je moguće i drugačije. Pomaže i voditi dnevnik, pratiti kada najčešće i što konkretno izaziva tjeskobu. Cilj je razvijati emocionalni kapacitet da se možemo nositi s nelagodom koja će se javiti u situacijama gdje nas ono što naše dijete prolazi podsjeća na vlastita iskustva, kako tu istu nelagodu i strah ne bismo projicirali na dijete.
Pripremila: Ivana Matas
Primjedbe
Objavi komentar